O jeziku

Slovački jezik koristi modificirano latinično pismo. Za neke slovačke glasove u latinskoj abecedi nedostaju slova što je slovačka abeceda nadoknadila dijakritičkim znakovima. Mekoća suglasnika označava se dijaktitičkim znakom (ď, ť, ň, ľ, koristi se i kod grafema ž, š, č, dž), dužina vokala dijakritičkim znakom za dužinu (á, é, í, ý, ó, ú, ý). Vokali ne podliježu redukciji i u svakoj se poziciji izgovaraju u punom obliku. U slovačkom jeziku osim samoglasnika i suglasnika imamo i tzv. i-ove dvojglasove (ia, ie, iu) i jedan dvojglas u-ovi (uo, graficky ô), kod kojih se prvi dio izgovara kao polusamoglasnik.

Fonološka posebnost slovačkog književnog jezika (i srednjoslovačkih narječja) je tzv. ritmičko pravilo prema kojemu u jednoj riječi obično ne slijede odmah jedan iza drugoga dva duga sloga (pekný – krásny, nosím – súdim). Ovo ritmičko skraćivanje u književnom jeziku ne predstavlja zakon već samo tendenciju.

Slovački ima dinamičan naglasak vezan na prvi slog riječi koji nije jako izražen ( slabiji je nego npr. u ruskog ili poljskom jeziku). U prijedložnim izrazima sa jednosložnim prijedlozima naglasak je obično na prijedlogu: na stolu.

Slovački jezik u odnosu na ruski ili češki ima jednostavniju strukturu paradigmi za sklanjanje i sprezanje. Sistem imeničkih i glagolskih oblika je unatoč unifikacijskim tendencijama dovoljno jasno raščlanjen. Slovački jezik ima šest gramatičkih padeža (nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, lokal i instrumental). Vokativ se u slovačkom, za razliku od češkog, aktivno ne koristi, obično je identičan sa nominativom. Kod imenica se u skladu sa pripadajućim pridjevima razlikuje tri roda: muški, ženski i srednji. U sprezanju glagola razlikuje se tri vremena: prošlo, sadašnje i buduće. Osim tri načina izjavnog, imperativnog i uvjetnog većina glagola ima dva oblika, svršeni (pozvati) i nesvršeni (zvati). Radi se o silno flektivnom jeziku sa elementima analitizma u kojemu se gramatička funkcija riječi jasno izražava fleksijama, a poredak riječi u rečenici je relativno nevezan i može se koristiti kao semantičko sredstvo. U tipologiji sintakse slovački jezik karakterizira osnovna konstrukcijska shema S(ubjekt) – V(erbum) – O(bjekt). U slovačkom jeziku najčešće su dvočlane rečenične konstrukcije koje imaju svoj subjekt (agens), no česte su i jednočlane konstrukcije bez agensa (Prší [Kiši.], Zabilo ho v hore [Ubilo ga u šumi.].

Pasivne konstrukcije u slovačkim su se narječjima pojavljivale i pojavljuju rijeđe, no europeizacija u književni jezik donosi porast opisnih i povratnih oblika pasiva.