O jeziku

Slovačka narječja predstavljaju sredstvo sporazumijevanja autohtonog stanovništva pripadajućih krajeva u svakodnevnom društvenom i radnom kontaktu sa najbližom okolinom. Slovačka narječja do sada su se prenosila sa koljena na koljeno usmenim putem, iako u odnosu na prošlost i ovdje dolazi do procesa nivelizacije. Slovačka narječja dijelimo na tri osnovne grupe:

Teritorijalna podjela slovačkih narječja

a) Zapadnoslovačka narječja

Zapadnoslovačka narječja prisutna su u trenčanskom, nitranskom, trnavskom, mijavskom području i drugim regijama.

20. Gornjotrenčanska narječja
21. Donjotrenčanska narječja
22. Považska narječja (područje uz rijeku Vah)
23. Srednjonitranska narječja
24. Donjonitranska narječja
25. Narječja okolice Trnave
26. Zagorska narječja

b) Srednjoslovačka narječja

Srednjoslovačka narječja prisutna su u regijama Liptov, Orava, Turiec, Tekov, Hont, Novohrad, Gemer i na zvolenskom području.

10. Liptovska narječja
11. Oravska narječja
12. Turčianska narječja
13. Gornjonitranska narječja
14. Zvolenska narječja
15. Tekovska narječja
16. Hontianska narječja
17. Novogradska narječja
18. Gemerska narječja

c) Istočnoslovačka narječja

Istočnoslovačka narječja prisutna su u regijama Spiš, Šariš, Zemplín i Abov.

30. Spišska narječja
31. Abovska narječja
32. Šarišska narječja
33. Zemplinska narječja
34. Sotacka narječja
35. Užsko narječje (oko rijeke Uh)
36. Područje goralskih narječja
37. Područje ukrajinskih narječja
38. Područja sa nekoliko narječja
39. Područje mađarskih narječja

Ove grupe i dalje se dijele ("Jedno selo, jedan jezik") iako je prisutnost većeg broja narječja na malom području karakteristična za planinske dijelove zemlje. U prošlosti je izolacija unutar župe, karakteristična za gorska područja, utjecala i na jezik. Osim toga utjecaj na jezik imale su i migracije stanovništva, kolonizacije, miješanje različitih narječja, utjecaji susjednih slavenskih i neslavenskih jezika, promjene u zanimanju stanovništva i sl. Prema prirodi narječja i pojavi pojedinih karakteristika moguće je u spomenuta narječja uvrstiti i slovačka narječja u Mađarskoj, Srbiji, Hrvatskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i drugim zemljama kamo su u prošlosti preselile velike kompaktne skupine. Uz manji broj starih pisanih spomenika slovačka narječja osnovni su izvor slovačke povijesne gramatike.

Zapadnoslovačko narječje (Lozorno)

O svatovima

Nuž ale, ke com si ho vivoliua, no tak, teda bude že jako svadba. Tak, v Malackách bívali jarmaki, tak sem si k téj svadbje, on sa visuoviu, že ked aj svadba nebude z muzikú, ale nevjesta musí bid ovjenčená. No tag musela sem do tích Malaceg ít a pokúpit si to, co nevjestička potrebuje. Žeňichovi košilu a on zas prsté ki, ja péra do vjenca a paprika a rúžički a fšelico. Poščal mi štiri koruni na papriku, lebo už mi nezbili. A to mi bude vitíkat asi po celí život, že mi poščal štiri koruni na papriku.

Tak teda došua domú, našua si kerá mi uvjeje vjenec, kerá mi šati ušije, kerá mňa teda obleče. A mňeua sem ušetreních z Rakú z repi pjecto korún. Za to sem si robiua tú svadbičku. Nakúpiua, uš cukr, pekar ňeco upékeu. Roďičú sem mňeua v Jabuoňovém, museua sem ít bez žeňícha ich volat. A šecko zestaviua si sama.

Srednjeslovačko narječje

Kralj Matija i pastir

Prišľi valasi, bača dau každímu robotu. Jeden navariu halušiek a potom si sadli gu večeri. Král museu ťie s ňimi.

Jedli, jedli a ako jedli, Maťiaž viličkou si vzau škvarku o druhího kraja, ďe bača jeu. A bača mu pac po ruki: „U ná si misí každí zo svojho kraja jesť.“ Maťiaž ňidž ňepovedau, ale nahau tak.

Keť potom král prišieu domou na svoj dvor, dau urobiď velkú hosťinu a zavolau i baču. Pekňe ho preobliekli, tag abi hosťia ňeveďeli chto je a keď už mali sadaď za stuol, Maťiaš král ho napomenú: „Vieš, čo si so mnou urobiu, ke com poblúďiu na polovački? Ak ťi to istuo ňeurobíš jednemu mojmu miňistrovi, čo tiež vždi druhímu spod úzd berie, buďeš sťaťí.“

Istočnoslovačko narječje (Záhradné)

Uspomene na djetinstvo

No tag od maľučka, jak som bula, hej? Ja som rodzena f Sordoku. Virosla som, ta bulo... veľki valal, dvačislovi. Dva čisla buľi. A som bula najkrajša dzifka i najbriča dzifka. Bo vecej ňebulo f calim valaľe. No a potim uš som ta kuščičko začala dzifčic, pochodzila som. Britka som ňebula, šumna som ňebula, no aľe frajira som mohla mac. A hej, no ta uš, ve com dorosla, tag mi bulo ośemnac rokoch som śe vidala do Zahradneho, dakedi to bul Šedikart. No muža som dostala, on bul toten, ňe ťesar, aľe kolar. Koľesar, hej. Mala som potim dzeci...

No a tak som mala jedno, druhe, trece, štvarte, pijate, šeste, śidme, osme, dzevjate. Že som teľo. No kuščičko zme maľi źemoch, aľe to bulo slabo, tagže som muśela tote kravi chovadz na cherbece. Tak som, rano som porodzila a o tidzeň som bula v ľeśe. A tri kilometre som ňesla zajdu na sebe, ze stražu. Taku že mohla mac pejdześat kila. A tri kilometre som ju ňesla do Zahradneho a pul druha tižňa tag bulo dzifčecu. No, to bulo jedno, som śe trapila.